Nenošeni snovi

“(...) Naslov knjige je odličan, privlačeći, vidljiv, i svojim volumenom zahvaća veliku paletu emocija koje će biti unutar korica knjige. Podjela na pet dijelova vrlo je promišljena, poput pet zagrljaja, koji dozivaju bruj ugasle ljudskosti.”

Darko Cvijetić

“Saida Mustajbegović ispisuje ovu zbirku o gubljenju tla pod nogama, uznemirenu zbirku o svim našim lutanjima. Intimistička i lirska, poezija nam uzgred otkriva svoju intimnu geografiju, geografiju malih ulica, kućnog praga, prozora, komšiluka i sete, sećanja i čekanja. (...) Gradeći pažljivo i minimalistički metafore i poređenja, ova nas zbirka vodi kroz prošlost koja vrlo lako može biti naša, kao i sadašnjost u kojoj se često nalazimo nesnađeni, pronalazeći ipak lepotu u prirodi.”

Ana Pejović

“Bolna, ponekad brutalna knjiga koja uzdiže poeziju, i bavi se vrstom spoja univerzalnog i kosmičkog. Nije vrijeme za poeziju, kao što nije vrijeme ni za nošenje snova, ali, kao u pjesmi mišić – 'izopći se ako se ne koristi'. Vjerujem da je ovo još jedan glas koji će u budućnosti imati što reći, jer smo autoricu dosad prepoznavali kao novinarku, a ti se poslovi često susreću: novinarstvo je zemaljska, a poezija “nebeska” stvar. Okrenite zato stranice ove

knjige i zavirite u nju. Neki od stihova u njoj imaju efekt ogledala.”

Ahmed Burić

“Prije svega, Saida je pjesnikinja svojeg vremena (i svojeg stila) i ona se kreativno hvata u koštac sa svim bitnim društvenim fenomenima postgenocidnog društva, podsjećajući nas da umjetnost ne smije ostati neutralna ili indiferentna pred licem zla. (...) Poezija Saide Mustajbegović konfrontira zlo koje je osakatilo njenu generaciju te, kroz svoju poeziju, nudi dinamiku u kojoj estetika i etika nisu u antagonizmu, niti u nekom “dejtonskom” kompromisu, nego objedinjene istovremeno slave život i traže odgovornost – ljudsku i generacijsku – za svijet koji smo naslijedili, koji dijelimo i koji ostavljamo onima koji dolaze iza nas.”

Hariz Halilović