Trg oslobođenja

Protestnim okupljanjem na trgu, kojem je otprilike svaka vlast mijenjala ime, Andrej Blatnik otvara svoj roman o propasti jednog svijeta. Taj ključni moment iz ljeta 1988. na ljubljanskom Trgu oslobođenja, sada Trgu Republike, zabilježen je u kolektivnom pamćenju kao masovka pulsirajuća od nacionalne euforije i naivnog optimizma. No desetljeća koja će uslijediti Blatnik izlaže suzdržanije, u opservacijsko-kontemplativnom modusu, a sve iz vizure pronicljivog intelektualca koji sazrijeva usporedo s novom državom.

Dečko s ljubljanske Filozofske fakultete koji je svirao u punk bendu i strastveno pisao književne kritike završit će kao anonimni proizvođač iluzija u reklamnoj agenciji, svjestan da takav epilog znači poništavanje vrijednosti kakve su mu u nasljeđe ostavili roditelji, poraženi akteri nekog odjednom posve obezvrijeđenog sistema. Kroz etape pripovjedačeve klasične biografije, s kakvom se mnogi mogu generacijski identificirati, promišljat ćemo zajedno s njim aporije i tragiku (post)tranzicije.

A provodna nit romana fatalna je i, jasno, nerealizirana ljubav koja se začinje kad bojažljivi dečko iz srednje klase jednoj privilegiranoj buntovnici u svoj toj revolucionarnoj gužvi nagazi na plavu semiš cipelu. Nad njihovim filozofskim nadigravanjima bdiju Lula i Sailor, s tim da se Blatnikovi bezimeni protagonisti neće poput divljih u srcu zagrljeni otisnuti na otvorenu cestu, jer on ne mrda iz zone komfora, a ona pak uporno bježi, od emocionalne bliskosti, od bilo kakve pripadnosti i odgovornosti, ali i sve dalje od sebe same.

Kroz vrlo osobnu priču o egzistencijalnim teturanjima jednog izgubljenog naraštaja, i više nego kroz brojne kulturalne reference kojima nas Blatnik nježno obasipa, učimo štošta o modernoj Sloveniji, i to sada kad smo mislili da jedni o drugima odavno već znamo sve.

Vanja Kulaš