Šušanj

"Šušanj je knjiga sa prigušivačem. Sve je svedeno na najniži ton, htijenje i nastojanje da se na zgarištu srušene kuće načini nova ne uspostavlja više od minimuma posla i razgovora. Nikotin i kofein su konstante, varijable su eksplozije, smrti, esfor, sve prigušeno. Posljednji su mjeseci rata u Bosni, još se gine, a od pripovjedača daidža uporno zahtjeva da izmjesti majku iz groba u koji je ukopana, pripovjedač odbija, to se ponavlja sve do daidžine smrti, razgovori minimizirani, služe samo u dokaz da se još hoda na dvije noge. Prigušena je empatija, očaj je prigušen, u prvi plan dolaze fiziološke potrebe i tvrdoglavosti koje gube apsurdnost. Nema junaštva, nema patriotizma, nema patetike, nema ni ljubavi, puka tjelesnost, sve je golo kao glog ujesen. Nema izgrađenih likova, likovi su prigušeni, prigušeno je i kad u bijednoj kuhinji bijedno cvrči maslo i „lombraju sudi“. I cvrčci i automobili su pod prigušivačem, prigušeni su daidžini dnevnici, sjećanje na spuštanje na Mjesec, radost je neznana i u sadašnjosti sela i u sarajevskim uspomenama. Sve je pod prigušivačem, i dan i noć, pod prigušivačem su i šušnjevi, i onaj što ga puzanjem čini zmija, koji se inače ne čuje, ali je svejedno prigušen."

Sinan Gudžević

"Almin Kaplan već je pokazao da je sposoban s malo riječi u malom prostoru smjestiti cijeli svijet. U romanu Šušanj tekst je još reduciraniji nego u dosadašnjim knjigama, opisi minimalni, dijalozi škrti, komentara nema, sve je smješteno među nekoliko kuća u razorenom selu. U jedinoj funkcionalnoj spavaju svi povratnici - to je kolektivni smještaj - i pokušavaju obnoviti svoja zgarišta. Svakog dana pripovjedač je u svojoj kući bez krova, pokušava spasiti što se može, trudi se ukloniti smokvu koja raste iz zida a da se on pritom ne sruši, čisti bunar od leševa životinja i smeća, pogledava se s Mirsadom i prepire s daidžom koji ga uporno nagovara da na seosko groblje prenese ostatke majke koja je umrla u progonstvu. Kaplanov minimalizam je začudan, on kao da muku svojih protagonista ogoljuje od svega suvišnog, pa je čini vidljivijom, ona se snažnije utiskuje u čitatelja. Pomaci su minimalni, nabori u tkanju njegova pripovijedanja jedva vidljivi, ali ispod te mirne površine kovitlaju se nemilosrdno ljudski strahovi i želje, volja da se izdrži i sveprisutna smrt, očaj i ljubav. A za takvo nešto potrebno je veliko spisateljsko majstorstvo, jer se vrlo lako sklizne u dosadno i banalno. Kaplan je ponovno dokazao da ga posjeduje."

Drago Glamuzina