Stravaruše

Priče o ženama koje su liječile strah, skidale uroke i preuzimale tuđe terete, a pritom same ostajale gotovo nevidljive.

U zbirci priča Stravaruše Naida Mujkić oživljava gotovo zaboravljenu žensku tradiciju duboko ukorijenjenu u bosanskohercegovačkom i balkanskom iskustvu. Stravaruše su bile žene kojima se dolazilo zbog straha, uroka, nesanice, bolesti i neobjašnjivih nemira – žene koje su slušale, bajale, liječile i čuvale znanja koja se nisu zapisivala nego prenosila iz generacije u generaciju.

Kroz njihove priče Mujkić otvara prostor iskustvima koja su dugo ostajala izvan službene povijesti: ženskom radu, intuiciji, siromaštvu, preživljavanju, nasilju, njezi i nevidljivim oblicima moći. Granica između stvarnog i nadnaravnog pritom ostaje namjerno porozna, baš kao i granica između liječenja tijela i pokušaja da se umiri ono što čovjek nosi u sebi.

Stravaruše istodobno su književna posveta ženama s margine i pokušaj da se sačuva dio kulturnog pamćenja koji nestaje zajedno s posljednjim generacijama njegovih nositeljica.