Strašna djeca Averroesova

„Strašna djeca Averroesova je roman filozofski, roman ideja. Takvih u našim književnostima nema mnogo, jer romani ideja su, je li, rezervisani za velike književnosti i velike intelektualne tradicije, ne za književnost malog jezika sa europske periferije: na um pada Pekićevo remek-djelo Kako upokojiti vampira.

No Strašna djeca Averroesova je i roman upečatljivog zapleta i nezaboravnih likova: Celia Emine Smailbegović, žena kroz čiju se sudbinu prelama čitava drama evropskoga racionalizma, ujedno je metafora drame identiteta, koja je temeljno etičko i političko pitanje današnjeg Zapada.

Stil Emine Smailbegović je raskošan, majstorski; no ono što iznad svega fascinira je oikonomia tog stila – način na koji stil pomaže prezentaciji duha ideje, funkcionišući kao neotuđivi dio filozofskih koncepata kojima se autorica bavi. 

Autorica se suvereno kreće kroz povijest i povijest ideja, osjećajući se kući jednako u antici, kao i u savremenosti. Kompleksni tretman mita i mimesisa, kao mitske istine; raskošna referencijalnost; retorička izvrsnost, vjerovatno najupečatljivije prezentovana u nezaboravnim poglavljima-predavanjima: Strašna djeca Averroesova je sve to – i još mnogo više od toga. 

Posve je moguće – izgledno, čak – da ovdašnji književni patrijarsi neće znati što bi sa ovim romanom, baš kao što današnja Europa ne zna što bi s činjenicom da je otac njenoga ljubljenog racionalizma Averroes, musliman. Ništa nije manje bitno od toga.

Strašna djeca Averroesova stiže bez fanfara, konfeta i pleh-muzike. Ova knjiga stiže onako kako to već biva sa važnim tekstovima, onima koji nisu pisani za aplauze savremenika nego za studiozno proučavanje potomaka: tiho, smjerno i odlučno. Pa ipak, dužnost nakon čitanja ovako briljantnog teksta, čin intelektualnog poštenja na koje sam obavezan je sljedeća objava: dame i gospodo, imamo veliki roman.“

Andrej Nikolaidis

„Strašna djeca Averroesova donose radnju minimalističku, dok su značenja, pitanja i teme koje otvaraju prema svijetu i stoljeću maksimalistička, baš kako se to u današnje doba ne čini.

Bivši partneri, danas prijatelji, sveučilišni profesori različitog obiteljskog podrijetla, ona frankističkog, on republikansko-katalonskog, arheologinja Celia i filozof Jordi, srest će se nakon dugo vremena jednog aprila u Celijinoj kući djetinjstva, u Granadi. Jordi je stigao kao gostujući profesor, njegova predavanja dio su ovog neortodoksnog romana, dok je Celia stigla, barem tako tvrdi, s idejom prodaje kuće i konačne emancipacije od svake prošlosti. Njihovi dijalozi moćno će skicirati simptome vremena nesklonog filozofiji, mišljenju i njegovim oslobodilačkim potencijalima, a posebno se referirati na Averroesov racionalizam.

Istodobno pratimo priču o djevojčici Aksi, bogomdanoj retoričarki, koju je usvojila Averroesova obitelj, i njegovo postepeno obolijevanje od Parkinsonove bolesti, koja je i svojevrsna metonimija sudbine njegova, najvećim dijelom izgubljena i zaboravljena, opusa.

Emina Smailbegović je u našem književnom svijetu pankerica koja piše o visokim i elitnim temama, ne bez ironije spram njih, stilom i erudicijom kakva se sreće, samo ako imate sreće.“

Kruno Lokotar