Čikma

„O Sarajevu, njegovim ulicama, simbolima, narativnom imaginariju, civilizacijskoj strukturi, kulturnoj dubini, teškoj povijesti i svemu onome drugom što oko ne vidi, ali se zna da postoji i lebdi u duhu grada – pisali su mnogi. Sarajevo je u tim djelima bivalo različit grad, pa postoji Andrićevo Sarajevo iz zapisa To je grad, Jergovićevo iz romana Sarajevo, plan grada, Džamonjino iz pripovijedaka, Samokovlijino židovsko Sarajevo, Sidranovo, Sarajlićevo itd. Sva ta različita Sarajeva, usklađena s književnim talentima, znanjima i maštom pisaca, odzvanjaju u Čikmi Srđana Sekulića na vrstan poetski način. (...)

Čikma je zasnovana na formalistički shvaćenoj deautomatizaciji stvarnosti koja skida velove sa svih stvari kako bi prodrla do njihove skrivene egzistencijalne biti. Unutarnjim okom viđena stvarnost pretače se u svojevrstan lirski putopis u kojem grad od stranog konačno postaje pitomi dom, u kojem se voli svoja trudna žena poput svega drugoga u gradu.

Kao da je Sarajevo sa svojim prizorima postalo ušuškana lirska maternica za sve ljudsko – to je ključni dojam ove knjige. Iz te lirske maternice niču stihovi o nani koja je postala melek, konceptualnom umjetniku koji crta kartu grada s ružičnjacima i uvijek istim kućama, stolaru koji u tišini čaršije nastavlja svoj obiteljski zanat pretvarajući drvo u ljepotu, knjižarskom izlogu u kojem se pojavljuju pjesme Stevana Tontića kako bi pjesnika odvele u drugu, lirsku stvarnost.“
Enver Kazaz

„Možda je od svih riječi koje znamo upravo čikma najsarajevskija riječ. Čikme gotovo da više i nema izvan Sarajeva. Srđan Sekulić na najljepši je način stekao pravo i na tu riječ i na njezino značenje.

Doselivši se u Sarajevo i unijevši u taj grad, u sarajevsku povijest i legende, svoj raskošni književni talent, koji u njegovu slučaju podrazumijeva ljudsku dobrotu i otvorenost, dobio je priliku koja se piscu rijetko pruža i od koje teško da za pisca postoji veći i dragocjeniji dar: priliku da ovaj grad gleda, sluša, njuši i osjeća kao netko kome se sve u Sarajevu događa prvi put.

Iz toga prvog doživljaja, iz moći da vidi i osjeti sve oko sebe jer mu se ništa ne podrazumijeva i ništa mu nije poznato, nastali su ovi pjesnički tekstovi. Srđanovo Sarajevo moje je Sarajevo, samo što ga ja više nisam mogao tako jasno vidjeti jer sam ga gledao od svojega rođenja.

Čikma je, na neki način, knjiga upravo za sve te famozne rođene Sarajlije, koju je, međutim, mogao napisati samo netko tko nije poput njih. Čikmu čitamo kako bismo ponovno osjetili mirise na koje smo se odavno navikli, kako bismo gledali grad koji nam je predugo bio negledan, ali prije svega kako bismo čitali istinsku književnost. Netko tko ne zna ovu riječ mogao bi čikmu čuti kao kičmu. U Srđanovu slučaju ni to ne bi bila pogreška.“
Miljenko Jergović