Bukača

„Ima li nešto teže od raka za preživjeti, pitat će se oni koji nisu preživjeli Bosnu i Hercegovinu. Martina Mlinarević, osim raka, preživjela je i smrti koje su se mogle dogoditi nakon rizičnih operativnih zahvata te tugu nakon niza preventivnih operacija do kojih je rak doveo. Preživjela je i zemlju u kojoj je rođena, a to je bilo teže od svih smrti koje su joj se smjestile uz uzglavlje.

I da joj je sve bilo potaman, ne bi bilo lako živjeti krajnosti koje je prate – od ljubavi, obožavanja, podrške i pažnje njezinih čitatelja i čitateljica do valova mržnje onih koji bi joj osporili svako slovo, svaki uzdah i korak, želeći da u njezinu životu isključivo metastaze cvjetaju.

‘Tko ovaj film režira, jebo te život?!’, zapisat će autorica u Bukači, prisjećajući se jednog snenog njujorškog jutra kada je stigao poziv za njezino veleposlaničko imenovanje. Tko ovaj film režira, pitat će se svi koji budu čitali Bukaču i saznati koliko u takvu režiju života stane onoga koji je opstao zahvaljujući ljubavi ‘koje se ne vjenčaju nego dišu i zahvaljujući kojima se preživljava’.

Ali ima ljubavi, posebno u spomenutoj zemlji, zbog kojih se postaje bukača. Ako ne znate što je bukača, pitajte one koji, ponad vjerskih obilježja, vrućih juha na izglačanim stolnjacima nedjeljnog ručka i bračnih zavjeta, žele neke druge živote, prezirući vlastiti, a samim time i one koji se usude živjeti po osobnoj mjeri. Osim o ljudskom licemjerju, koje je tek u trećem planu, ovo je knjiga o tome koliko se radosti, kada se voli, može pronaći u formalno najnesretnijim okolnostima.

Bukača je do kosti iskren zapis o snazi ljubavi, ali i osobnoj snazi Martine Mlinarević, koja ne odustaje ni kada je najbliži iznevjere. Doći će ova knjiga do svih koji su voljeli Huzur, a ako ima onih koji za Martinu ne znaju, pronaći će i takve. Ipak, mnogo je važnije da stigne do djevojčica kojima je posvećena i da im bude pouka za budućnost, a valjda stigne i do onoga kojem je adresirana, jer imao ju je zašto roditi.“
Kristina Ljevak