AUTOKINO

Knjiga o filmu koja nije ni kritika ni povijest filma, nego osobno putovanje kroz prizore, osjećaje i uspomene koje filmovi ostavljaju u nama.

U knjizi Autokino, s podnaslovom Detektivski jazz, Mehmed Begić film uzima kao polazište za razmišljanje o životu, sjećanju, ljubavi, gubitku i svakodnevici. Umjesto klasičnih filmskih analiza ili preporuka, pred čitateljem se nižu osobni zapisi u kojima se filmske slike neprestano prepliću s autorovim iskustvom.

Nakon knjige Pisma iz Paname, u kojoj se ponajprije bavio glazbom i ljudima koji je stvaraju, Begić se ovdje okreće filmu. Celuloidna traka postaje svojevrsna mapa po kojoj se kreće između kinodvorana, motela, gradova, uspomena i prizora iz filmova, tražeći ono teško odredivo zbog čega se nekim pričama uvijek iznova vraćamo.

Autokino žanrovski se opire jednostavnom određenju: istodobno je esejistička proza, autobiografski zapis i knjiga o gledanju filmova – o trenutku kada umjetnost prestaje biti nešto izvan nas i počinje se miješati s vlastitim životom.