Smiješne ljubavi

Smiješne ljubavi zbirka je sedam priča: Nitko se neće smijati, Zlatna jabuka vječne čežnje, Lažni autostop, Simpozij, Neka stari mrtvi ustupe mjesto mladim mrtvima, Doktor Havel poslije deset godina i Eduard i Bog.

„U Smiješnim ljubavima ono što sam nazvao Kunderinim ‘zabavljanjem’ erotskim pothvatima i pohotnim strategijama pojavljuje se kao blaga satira u priči kao što je Zlatna jabuka vječne čežnje, gdje je donžuanstvo viđeno kao sport u kojem muškarac igra protiv tima žena, često bez tjelesnog kontakta – ili, jetko, u prilično ironičnim pričama o doktoru Havelu, Simpoziju i Doktoru Havelu poslije deset godina, gdje je donžuanstvo prikazano kao način života u kojem žene svih društvenih statusa željno i voljno sudjeluju kao ‘seksualni objekti’, osobito s Havelom, uglednim liječnikom i ostarjelim Casanovom kojemu je, kad je bio na vrhuncu moći, jedan kolega rekao: ‘...ti si kao smrt, uzimaš sve.’

Ili se Kunderina zaokupljenost očituje kao neka vrsta hladne čehovljevske nježnosti u priči o ćelavom tridesetogodišnjaku, ljubitelju erotike, koji se sprema zavesti sredovječnu ženu za čije tijelo misli da će mu biti odvratno – zavođenje provedeno kao osveta samomu sebi zbog upornih falusnih sanjarenja. Ispričana naizmjenično iz perspektive tridesetpetogodišnjeg zavodnika i pedesetogodišnje zavedene žene, s primjetnom atmosferom iskrenosti koja katkad graniči s neprimjerenošću – kao da nam diskretni poznanik iznenada priča svoje seksualne tajne, istodobno ružne i istinite – ova priča, Neka stari mrtvi ustupe mjesto mladim mrtvima, djeluje mi ‘čehovljevski’ ne samo zbog tona ili zaokupljenosti bolnim i dirljivim posljedicama prolaska vremena i umiranja staroga ‘ja’, nego i zato što je vrlo dobra.

U pričama Lažni autostop, Nitko se neće smijati i Eduard i Bog Kundera pretvara šale o kojima tako rado razmišlja u one koje počinju hirovitom nastranošću, a završavaju nevoljom. U Lažnom autostopu, primjerice, mladi par koji zajedno odlazi na odmor odlučuje se tijekom putovanja pretvarati da su stranci: djevojka glumi autostopisticu, a njezin dečko neznanca koji prolazi automobilom. Nastala zbrka identiteta i pojačani erotizam koji se pritom budi u ljubavnicima, s vrlo zastrašujućom sadomazohističkom crtom, nisu za njih dvoje toliko katastrofalni koliko je šala bila za Ludvika Jahna. Ipak, jednostavno se glupirajući i zadovoljavajući svoju znatiželju, ljubavnici shvaćaju da su uspjeli produbiti odgovornost i strast – kao da djeca koja se u garaži igraju liječnika jednoga dana podignu pogled sa spolnih organa onoga drugog i otkriju da provode nacionalni zdravstveni program ili da su pozvana obaviti operaciju u bolnici Mount Sinai. Ono što je često smiješno u Kunderinim pričama o Čehoslovačkoj jest to što na kraju sve postaje smrtno ozbiljno, uključujući šale, igre i zadovoljstvo; smiješno je koliko je užasno malo stvari kojima se može radosno smijati.

Moja omiljena priča jest Eduard i Bog. Kao i Šala, bavi se mladim Čehom čija ga razigranost – sa ženama, naravno – i vrlo razvijen smisao za cinizam i bogohuljenje izlažu oštrim osudama dogmatskog društva ili, točnije rečeno, vlastima koje zdušno promiču i štite dogme, ali to čine glupo i bez iskrenog uvjerenja ili razumijevanja. Ono što je ovdje osobito privlačno jest to što mladi nastavnik Eduard, erotski Machiavelli koji glumi pobožnost kako bi zaveo pobožnu ljepoticu i tako dolazi u sukob s ateističkim školskim odborom, ne dobiva više nego što daje i više nalikuje opreznom Luckyju Jimu nego Ludviku Jahnu. Njegove nevolje nisu nastale tako nevino, niti su njihove posljedice tako surove i ponižavajuće kao u Šali. Uistinu, ružna ravnateljica škole, sa skrivenom seksualnom žudnjom, koja namjerava preobratiti Eduarda vjernika, završava, u onome što je kod Kundere rijedak trenutak potpune farse, gola i na koljenima pred njim, recitirajući Oče naš na Eduardovu svećeničku zapovijed, kao ‘prizor degradacije’ koji, srećom – za njegovu političku budućnost – i baš na vrijeme pokreće mehanizam tjelesnog uzbuđenja. ‘Kad je ravnateljica rekla i ne uvedi nas u napast, on je brzo svukao odjeću. Kad je rekla amen, grubo ju je podigao s poda i odvukao na kauč.’

Dakle, iako postoji nešto od mučnog tona i polemičke namjere iz Šale – osjećaj, barem Zapadnjaku vidljiv, da je roman ujedno i izjava u ime zlostavljanog naroda i prkos bezdušnom režimu – Eduard i Bog više je razmišljanje, u anegdotskom obliku, o društvenim nedaćama koje pisca navode na komične analize i filozofska promišljanja, čak i na farsu, umjesto na izljeve gnjeva.

Ipak, ne treba umanjivati cijenu koju je Eduard, a vjerojatno i pisac, platio zbog održavanja objektivne, zabavne intelektualne lukavosti usred društvenog poretka strogo posvećenog jednostavnim strahopoštovanjima, koji nema mnogo veze sa stvarnošću potrebe i žudnje, osim potrebe i žudnje za strahopoštovanjima. ‘Pa iako se Eduard smijao u sebi i trudio ih potajno ismijavati – i tako razriješiti svoj položaj – to nije promijenilo slučaj. Jer čak i zlobno oponašanje ostaje oponašanje, a sjena koja se ruga ostaje sjena, potčinjena, neoriginalna i kukavna, i ništa više.’ Ili, kako Kundera umorno komentira na kraju Eduardove priče: ‘Ah, dame i gospodo, čovjek živi nesretan život kad nikoga i ništa ne može shvatiti ozbiljno.’

Kao što ton nagovještava, Eduard i Bog ne proizlazi iz manifesta ili protestne književnosti, nego je duhom i formom povezan s onim humorističkim pričama koje se ovih dana masovno čuju u Pragu, pričama kakve potlačeni i bespomoćni ljudi često znaju pričati o sebi i kojima kao da pronalaze estetsko uživanje – a kakvo drugo uživanje postoji? – u samim apsurdima i paradoksima koji obilježavaju njihove nedaće i stvaraju im bol.“
Philip Roth, Čitajući sebe i druge