88

„Klavir obično ima 88 tipki, 52 bijele i 36 crnih, iz kojih proizlazi 88 tonova. Pijanist u pravilu čita 88 nota. Ovih 88 mikroproza istodobno čine jedan klavir i jedan klavirski koncert. Svaka priča jedan je ton, ali sve priče zajedno okupljene, jer tako ih treba čitati, kao cjelinu, ne čine roman, kako bi to netko pogrešno pomislio, nego jednu precizno oblikovanu glazbenu formu. Na prvi pogled, svijet Nadije Rebronje nije mimetičan, ne opisuje stvarnost, ne svjedoči na sudu. Ali kao što ni Bachove Goldberške varijacije ne opisuju stvarnost niti se mogu upotrijebiti kao dokaz na sudu, a ipak ništa o stvarnosti ne govori tako precizno kao kada Glenn Gould, mrmljajući, svira Goldberške varijacije, tako je i 88 Nadije Rebronje svijet i život deriviran u riječi. Glazba postojanja. Čudesno, nepodnošljivo lijepa knjiga, koju ovaj njezin čitatelj odsad smatra svojom. A druga, crna, tipka, koja glasi: ‘– iz brzog vlaka možeš vidjeti kako vlak prozorima lomi svijet oko nas. / – potrebno je slomiti svijet da bi od komadića izgradio novi.’, za čitatelja je konačna definicija putovanja.“
Miljenko Jergović

„Pred nama je neobična knjiga za koju usputni, neangažirani čitatelji i čitateljice ne bi znali reći je li ‘laka’ ili ‘teška’ – ali bi je u svakom slučaju rado i sa zadovoljstvom pročitali jer ima taj appeal koji vuče na glazbu i na neke priče koje kao da su nam svima poznate... No, ispod te nepodnošljive lakoće ‘valovi su razbili tekst’ i pretvorili ga u 88 klavirskih tipki/pjesama u prozi, a one nam pričaju o surovoj nježnosti ‘koja lomi svijet oko nas’, kada ‘krećeš se previše brzo da bi bio tijelo, samo si glazba’ – ali ne tako brzo da autorica ne uspije zabilježiti užas i ljepotu suvremenog svijeta, unutarnjeg i vanjskog.

Nadija ispisuje sjajan hommage lektiri – između ostalog, nudi nam čudesnu kombinaciju Borgesa i Harmsa (‘jedan je čovjek poželio da herojski pogine na svih sedam kontinenata’), ali priređujući nam koncert za tekst i bol na ženski – najbolji način.“
Ferida Duraković

„Knjiga 88 građena je od 88 ‘klavirskih tipki’, fragmenata koji nisu povezani nekim vanjskim, mehaničkim okvirom. Kao ključ za razumijevanje konstrukcijskog principa može poslužiti 6. tipka/fragment, u kojem ženski govoreći subjekt kaže da je upoznala pijanista koji je ranije bio filozof, student hidronautike, kandidat za porno glumca i radnik na plantaži. Nakon što je pročitao Božanstvenu komediju, pijanist je razbio klavir ‘i ostavio za sobom osamdeset osam svjetova u osamdeset osam tipki’. Ovo upućuje na to da Rebronja gradi svijet u kojem se, sasvim borhesovski, jedna knjiga doživljava jednako stvarno kao stol ili klavir na kojem ta knjiga stoji.

Borhesovski postupak ogleda se i u tome što je autorica zamislila da su neke pripovijetke, novele ili čak romani već napisani, a zatim nam u svojim fragmentima donosi ‘sažetak’ karaktera, sudbine ili egzistencijalne situacije na kojima se ta ‘napisana’ djela zasnivaju. Budući da velike teme – poput smrti, slobode, ljubavi i tradicije – kojima se i ovi fragmenti bave više ne jamče uvjerljivu cjelovitost književnog djela, 88 nas podsjeća da suvremena proza više živi od takta i ukusa onoga tko tu prozu ispisuje nego od velikih tema.

Zato ovi fragmenti ‘još uvijek nisu’ ili ‘već nisu’ dio neke čvrste cjeline koju metonimijski predstavljaju. Visok stupanj samostalnosti fragmenata i način na koji Rebronja gradi ritam svoje knjige dopuštaju da se 88 čita i kao poezija u prozi, kao knjiga koja pritom potvrđuje da nijedan stih nije sasvim slobodan ako se čovjek ozbiljno bavi svojim poslom.“
Almir Bašović